Slika 2
Slika 1
 

Pocetna

O udruzi



Ribarski alati


Slike
Video Kontakt

 


kutina

 

smz

 

repusnica

2.Keca

Keca se ubraja među najstarije ribarske alate, korištene za ulov ribe na rijeci Savi. Izvorni naziv alata je Geca, ali je vremenom udomaćen lokalni Keca. Sam alat ne spada u skupinu tkzv.samolovnih alata, dakle alat kojima se riba lovi po već spomenutom principu postavi i zaboravi. Alat se može koristiti u svim godišnjim dobima, ali se najviše koristi zimi, i to pri niskim temperaturama i do – 20°C kad se uspješno lovi kapitalni smuđ [10 – 15 kg.].
Kecom se lovi njenim povlačenjem iz čamca po dnu rijeke, nizvodno, pomoću užeta, a za tu namjenu, birano je riječno dno gdje nema klada i granja zbog zapinjanja i oštećivanja mrežastoga dijela. Riba se ulovila tako da pri pokušaju prolaska kroz gušći mrežasti dio isti provlači kroz oko veće mreže na alatu, tzv. špigl, i jednostavno stvori vrećicu u kojoj ostaje.
Keca je ribarski alat prilično jednostavne konstrukcije, pa se kao i većina ostalih mrežastih alata sastoji od vrlo malo sastavnih dijelova.
Međutim, unatoč svojoj jednostavnosti ovaj alat je vrlo efikasan pri ulovu smuđa, ali i ostalih ribljih vrsta. Smuđ je, kao najkvalitetnija riječna riba imao najvišu cijenu i lovio se kecom vrlo uspješno, pretežito zimi, kad je poljoprivredni posao mirovao. To su bili glavni razlozi zbog kojih je alat ipak korišten i većinom samo zimi.Osnova je drveni element, jaram ili rama na koji se vezao mrežasti dio. Jaram je na svojim krajevima imao učvršćenu po jednu ciglu ili odgovarajuću težinu u olovu. Taj teret je stražnji dio kece držao u dnu.Veličina oka bila je kao i kod vrške. No, s obje strane na postojeći mrežasti dio dodavana je druga mreža čija su oka bila raspona oko 30 cm i ribari su je zvali špigl (ogledalo, zato što je bila s obje strane.).
Ojačani završetak mrežastog dijela, tkzv. brukva, koji također ide po dnu imao je na sebi kao utege kosti. Ovdje se radi o kostima prednjih nogu konja – cjevanicama. Njihova težina dovoljno je opterećivala završetak mreže da ispod nje ne prolazi riba. Istovremeno, taj stražnji dio zbog odgovarajuće težine kostiju, nije ulazio preduboko u mulj dna pa je kecu bilo lakše vući. Potrebito je reći da su kosti konja korištene zbog toga što u vrijeme izrade toga alata nije bilo modernijih materijala koji bi imali opisane karakteristike (težina, trajnost . . . ).

keca


Interesantno je napomenuti kako se som ovim alatom teško hvatao, obzirom da nema ljusku pa nije mogao zapinjati za mrežu i uspješno se iz nje izvlačio. Veličina kece određivala se prema broju kostiju na završetku mreže – brukvi. Za ovaj alat bi se moglo reči da je pandan morskoj koči, dakle, na neki način, 'riječna koča'. 
Ta mreža je bila široka 1 a dugačka 2 metra nategnuta na jaku drvenu konstrukciju oblika potkove. Na krakovima te konstrukcije bile su pričvršćene po jedna cigla radi opterećenja da bolje sjeda na dno a između krakova bile su nanizane kosti životinja sa svrhom da mreža ljepše klizi po dnu. Ribolov s kecom obavljao se noću a svrha joj je bila da hvata kečige. Ribar je sjedeći u čamcu dizao i spuštao kecu da težim krajem lagano klizi po dnu nošena strujom rijeke. Bio je to jedan od dosta teških načina ribolova. 

nazadribanaprijed

vojkovic

 

lonjsko

 

kopacki