Tradicijsko ribarstvo
U riješenju Ministarstva kulture od 3. svibnja 2008. stoji da tradicijsko ribarstvo na području Lonjskog polja i Moslavine ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra, a u obrazloženju stoji:
Tradicijsko ribarstvo na području Lonjskog polja i Moslavine izniman je primjer kontinuiteta u prenošenju umijeća ekološkog i održivog sustava ribarenja pomoću alata proizvedenih u kućnoj radinosti od dostupnih prirodnih materijala iz neposredne okoline. U prošlosti je ribarstvo za područje Lonjskog polja imalo daleko veći značaj, no postupno je opadao iz više razloga. Značajnu promjenu ribarstvo je doživijelo krajem 19. i prvom polovinom 20. Stoljeća radi promjena u društvenoj strukturi. Raspadom seoskih obiteljskih zadruga nestajala je funkcija ribara koju su podijelom poslova unutar zadruge, obavljali pojedinci zaduženi za ribolov. Dok se dio bivših članova zadruge okrenuo poljoprivredi i stočarstvu, dio njih pronašao je nove oblike bavljenja tom djelatnosti, nabavljajući učinkovitiji, time i skuplji i veći ribolovni pribor, zbog čega su se ribari počeli udruživati. Druga, Za ribarstvo značajnija promjena, dogodila se nakon 2. svjetskog rata, kada su vodotokovi bili zagađivani zbog jačanja industrije i rasta gradova uz vodotokove, te hideo regulacije koja je negativno utjecala na razmnožavanje i kretanje ribe. Ipak, sve do Domovinskog rata, poglavito u Lonjskom polju ribarenje je bilo dopuna poljoprivredi i stočarstvu, a bilo je i primjera u kojima je bilo i glavni izvor prihoda. Taj najnoviji rat izazvao je prekid koji je gotovo uzrokovao nestajanje te djelatnosti.
Istraživanja provedena tijekom 1995. godine na području Lonjskog polja i 1997. godine u jugozapadnoj Moslavini, pokazala su da je ribarska tradicija na tom području još živa. U praksi se koriste određeni stari alati i ribolovne metode, te postoji živo sjećanje starijih i mlađih stanovnika o tradiciji ribarenja na tom području. To je ukazalo na potrebu da se ne samo zabilježe podaci o toj tradiciji, već i prikupi inventar.
Poznato je da je blizina riječnih tokova i mora, po uvijetima koje je pružala razvoju poljodjelstva, trgovine i prometa, bila od izuzetnog značaja za cjelokupni razvoj ljudskih zajednica. Zbog toga su obale voda bile naseljavane u vrlo ranim razdobljima razvoja ljudskog društva, pa tamo sežu i korijeni ribarstva kao gospodarske grane. O tome svjedoče arheološki nalazi jednostavnih ribolovnih sprava i likovni prikazi iz mlađeg paleolitika. Po svom se gospodarskom značaju , međutim, s lovom na kopnene životinje ribarstvo izjednačuje u doba mezolitika i neolitika. U to se doba u podunavskim naseljima harpunom lovi jesetra, da bi se s razdobljem metalnih kultura ribarski alat dobio oblike koje je u glavnim crtamatradicijsko ribarstvo očuvalo gotovo do danas. Osim što je ribarstvo za tradiciju stanovništva s pogodnim prirodnim uvijetima bilo značajna gospodarska grana, danas se ono veže i uz neke druge pojmove- šport, zabavu, rekreaciju, turizam. Pa iako nam se čini da su to prežitci vrlo stare vještine razvijene iz potrebe osiguranja hrane, ribolov iz zabave bio je poznat i u antičko doba. Neke temeljne riječi koje rabi ribarska terminologija na području Hrvatske, poput mreža, vrša, udica, osti, svojim izvornim slavenskim podrijetlom ukazuju na temeljnu pretpostavku da su Slaveni, čijoj skupini pripada i hrvatsko stanovništvo, barem osnovne ribolovne viještine poznavali već u svojoj pradomovini.
Gospodarstva dvaju susjednih područja, Lonjskog polja i Moslavine temeljena su na razlicitim prirodnim osnovama, ali nose i neke zajedničke značajke. Izuzmemo li vinogradarstvo,koje je jedna od osobitosti moslavačkog gospodarstva kao što je ribarstvo osobitost gospodarstva Lonjskog polja, možemo zakljuciti da je poljodjelstvo i stočarstvo ipak zajednička karakteristika jednog i drugog. Razlika je u tome što je ribarstvo za gospodarstvo Lonjskog polja ipak imalo veći značaj nego u Moslavini gdje je bilo isključivo dopuna poljodjelstvu i stočarstvu. Veze su, između ova dva susjedna područja, uvijek bile vrlo žive. Uz to što su Moslavci veća stada svoje stoke pasli u Lonjskom polju, a seljaci Lonjskog polja koristili Moslavačke sajmove i razvijenije obrtništvo, izravna se razmjena između seljaka odvijala između ostaloga i razmjerom ribe za vino.
U Lonjskom polju uvijeti za razvijeno ribarstvo su povoljni, pa je stoga i njegov značaj za autarkičnu privredu bio veći nego u Moslavini koja ima manje vodenih tokova i površina. No ni u Lonjskom polju ribarstvo nije za svaku obitelj imalo isti gospodarski značaj. Zbog toga sličnosti u ribarstvu oba područja proizlazi iz potrebe da ribari koji ribarenjem samo nadopunjuju druge gospodarske grane na oba područja rabe jednak, jednostavniji ribarski inventar i metode ribolova. Ribari kojima je Lonjsko polje pružalo povoljne uvijete da im ribarstvo bude jedina ili glavna egzistencijalna osnova zbog toga što su imali manje zemlje i stoke ili zbog vlastitog izbora, koriste bogatiji inventar, veće sprave i složenije ribarske mreže.
Stanovništvo je i danas vrlo zainteresirano za ribarstvo, tim više što je i kakvoća vode u znatnoj mjeri poboljšana ugradnjom uređaja za čišćenje kod glavnih zagađivača. Pozitivno je i to što interes za ribarenje pokazuju mladi ljudi koji povezuju stare ribolovne sprave i tehnike lova. Od kada je Lonjsko polje, sa svojim prirodnim vrijednostima i dobro očuvanom tradicijskom arhitekturom proglašeno Parkom prirode, pruža se mogućnost da se u okviru pojma tkz. seoskog turizma ribarstvo obnovi i iskoristi kao značajan i kvalitetan turistički sadržaj.
